Autor jedna0budala | 25 Avg, 2013
Čitajući neku raspravu danas na jednoj društvenoj mreži stekao sam utisak ne čitanja već posmatranja i više gledanja paraolimpijade (ne želim nikog da uvredim ili omalovažim) al video sam u jednom učesniku kompletnu ograničenost i stavove na koje sam mislio da neću naleteti u tom kompletu u jednoj osobi. Možda taj anonimac ne zaslužuje kucane reči, al ja i dalje ne mogu da ne izrazim svoju nevericu, možda je samo dete, ne možda, nego verovatno, al opet, sećam se svog detinjstva, svemu sam prilazio otvoreno sa dozom dečije nevinosti. Naučio sam odavno da nije sve crno i belo i da nipodoštavam ništa ili nikog. Al na kraju nismo ni svi isti, a anonimcu želim sreću i da pronađe put malo svetliji od ovog sada.
This entry was posted on 25 Avgust, 2013 00:44
and file under
Generalna .
You can follow any responses to this entry through the
RSS2.0 feed.
You can leave a Response, or Trekbekovi from your own site.